ae u kurac.... jebalo te ime, htjela sam da bude na ruskom

ovo je moj zadnji post, neznam razlog...


mislim da sam jednostavno posala preopsjednuta netom,
kraj skolske godine, guzva,...
ma svega se nakupilo,

i da... blog ce ostati ukljucen cisto iz razloga da mogu nastaviti
obilaziti i komentirati postove osoba koje zaista volim citati...

eto....uzivajte.........

i tako...sve po starom...

jedva cekam da mi zavrsi nastava....JEDVA CEKAM!!!

u pojam me prcaju 2 predmeta-fizika i povijest... o tome mi naime zavisi
konacna ocjena (petica...ne salim se...da)

starci su dobili popizditis oko izbora bratove skole..

muce me stvari poput....gladi i ratova diljem svijeta, muce me pljacke
silovanja jadnih (koliko toliko) nevinih djevojaka... motaju mi se po glavi jadna mala
djeca iz zabacenih krajeva ove planete...
muci me druga, alkohol, pusenje, , ,

muci me sve...... NOT

da, ima jedna stvar koja me jako muci....MRZIM ZIVOTINJE,,,,
postoji jedan leptir u sobi (kad dodje moj tata sakrije se, pa ga nemoze ubiti)
tata kaze da sam si umislila, a NISAM
u biti...zbog njega sam sjebala kraljeznicu..


i tako sam u kurcu zbog skole...

hm...

ae, idem ucit fiziku

(i ja promjenila dizajn, mislim da cu ovaj ostaviti
nadasve mi je kul)

evo...da napisem jos koji post, da nebi zaboravila lozinku...LoL
U biti...kod mene nista novo, i dalje me muci skola, starci i tako...
eto, jedini novitet jest taj da imam decka...
kupio mi je lancic sa krizicem i sad sam zestoki katolik...
I DA...zatvorio se najlijepsi i najbolji kafic na ovom svjetu!!
i zbog toga sam mnogo tuzna...

slikali smo se u skoli, i ja nebi bila ja da nisam obukla glupost,
tj. navukla crno-bijele rukave..
mama mi je rekla da sam ruzno ispala i nastavila mi djeliti komplimente...
ja rekoh...ok, ako ti tako kazes...

upravo sam prije pola sata izvukla ruzicaste traperice iz ormara, al
zestoko ruzicaste...
i odlucila ih u ponedjeljak obuci u skolu... khm, da...
i na nogice cu obuti marte i crnu majicu i svasta nesto...

al sam se raspisala...ugl. to bi bilo to...

ovom prilikom zelim zahvaliti svima koji su do sada komentirali moje
postove, ali imam jednu molbu...
molim vas da ne ostavljate vise od dva komentara za redom i da ne pisete
navrati! imam novi post...
pa normalno da cu (ako procitam vas komentar) svratiti i do vaseg bloga,
komentar vratiti, ukoliko sadrzava neko pitanje...
znaci komentirajte iskljucivo post, (u to uvrstavam i pozdrave...)

eto...zahvaljujem na pozornosti...

SLOBODNI STE!



i jos jedna sitnica, uređujem blog stoga zanemarite gluposti koje vidite na njemu

Oi,oi!!
Jučer, kao i svaki dan… sjedila sam u walkowu i zajebavala se sa društvom… svirali, pjevali, pili…. Atmosfera je bila jebena, kao i uvijek sve dok nije ušao jedan čovjek.
Pošto je u parku bio sajam zdravlja, popio je koju čašicu…nečega.
Za šankom smo sjedili; krzna, Danijel, jedan lik i ja…
Pričao nam je kako je današnje društvo srozano, kako je prije bilo bolje(seljaci su bili oni koji su slusali cajke, a danas je obratno) složili smo se s njim i razglabali razne teme… uglavnom sam ja pričala s njim.
Pričao nam je kako nismo mi izmislili rock, punk, metal, ševu, tulume, duminu…
Kako je sve to postojalo i prije….
Počeo nam je hvaliti svoje sinove, Adama i Marija… -ovaj zadnji ide u moju šk. četvrti razred… obojica izlaze u ww…
Lik se stvarno ponosi njima i obožava ih…
Počeo me ispitivati dali mi se sviđa Marijo…. Zapravo, hoće me udati za njega…
Najveći bed mi je bio kad je počeo pričati da upravo takvu curu traži za svog Marija- dobru, zgodnu i pametnu…..
Na kraju, kad sam već morala kući, rekao mi je da mu priđem na hodniku i dao mi jabuku….

Eto ljudovi… zahvaljujem Bogu što nisam u kamenom dobu kada su roditelji birali djeci supružnike..(iako u ovom slučaju to i ne bi bilo tako loše)…

Na mjestu gdje smo se nalazili cekam te satima....
hladno mi je, stojim pred vratima.....
neke sjene prolaze kroz zidove, a
ja vidim samo smrznute bridove...
cekam te dugo...prolaze dani.
bilo je tako lijepo dok smo bili sami...
Jedna od sjena prolazi kroz moje tjelo...
tako brzo i smjelo....
ne osjecam vise ruke, ne osjecam sebe,
tako je hladno... eno i tebe.
pruzas mi ruke vise nego tople.
probada mi srce nesto kao koplje...
smiju mi se sjene, i ti se smijes...
bojim se same sebe, gdje se krijes?!
stara zgrada nestaje, obuzima me san.
ponovno se prisjecam, bio je to dan...
...dan kad si me prvi put poljubio
i u meni strasnu zelju probudio....
ponovno si ispred mene, pruzas ruku do jedne sjene.
bolje sam pogledala i vidjela curu kako lezi u
mraku jedne zgrade.
jedan decko kraj nje kleci, suza mu sa lica pade...
nakon nekog vremena, eto i druge sjene.....
zagrljeni oni u mraku leze, jedno za drugim jos vise teze....
ljubomorna na njih, okrecem se oko sebe...
pogledah malo bolje, a eno i tebe....
ponovno si tu, ali nekako bljed.
pojim se, pokusavam otici kuci...
pogledam tebe, nesto te muci....
stvorila se oko mene opet stara zgrada.
snjeg jos uvjek pada...
dosla sam do djevojke, a ti si nestao....
onaj decko jos plakati nije prestao...
pogledala sam malo bolje i ugledala sebe kako lezim...
pokusavala se probuditi umjesto da bjezim....

rekao je nesto sto je dokrajcilo moje srce koje mu je
zadnje otkucaje poklanjalo....
"volim te"
da je barem prije znao da me voli, a ne da sada na koljena pada
i moli....

pjesma je posvecena najlijepsoj zgradi u vinkovcima....
i jednom decku.....

Barbara 17.11.2007.

na rasturenim ulicama, mladi besciljno lutaju
trazeci idole...nesto vise sto je zapravo manje.
samopouzdanje na nivou, moralnost gotovo da
i ne postoji.
besciljno lutaju sami ili u paru, povlace jedni druge
ravno do dna....
vjeruju ulici, sjebanim pricama drugih.......
osobama koje su "prozivile zivot" i zele sjebat sve
oko sebe.
djele se na normalne i nenormalne, a zapravo su
jedni jadniji od drugih.
upropastavaju si zivot ne misleci na druge, ne
misleci na sebe....
parovi, drzeci se za ruke u inat samcima, ne shvacaju
koliko su jadni....
oni koji misle da su ladovine, stvarno to jesu...
oni... nevjerujuci u nista, zapravo vjeruju u sve.
nepotrebne rasprave kao npr.:"vjerujes li u boga?"
postoje jer rijetki danas vjeruju u sebe....
zivot je cesto pusiona i uvjek ce to ostati....

Barbara...

Odlucila sam da danas necu ici na net jer moram uciti, al sve to pada u vodu...
nemogu ja bez neta.

maloprije sam razmisljala kako je blog zapravo dosta postigao, ako uzmem u obzir da postoji samo 2 dana...

ovom prilikom zahvaljujem svima na podrsci, i sto se tice pjesama, a i samog bloga....

eto.................
slobodno komentirajte sto god zelite, i dobro i lose....
pozz svima

A sada da se podsjetimo zašto smo mi, ženska bića, savršene!

Ne postajemo ćelave.

Slavimo svoj međunarodni praznik.

Rado nosimo ružičastu i ljubičastu boju.

Uvijek znamo da je naš sin zaista naš.

Imamo prednost u igri potapanja brodova.

Često ne trebamo plaćati račune.

Prve smo među taocima koje puštaju.

Ako smo prevarene, žrtve smo.

Ako prevarimo, muškarci su budale.

Možemo prespavati kod kolegice bez opasnosti da će nas nazvati homoseksualcima.

Možemo se usredotočiti na više stvari odjednom.

Žena predsjednika je Prva dama, a muž predsjednice… Tko je on?

Ako se odlučimo za mušku profesiju, mi smo hrabre inovatorice. Ako se muškarac odluči za ženski poziv, on je homić.

I konačno, možemo raditi sve što i muškarci, i to na visokim potpeticama!

Koraci u tami

koraci u tami, casa prepun stol...
prodajem ti ljubav svoju,
poklanjam ti bol....
koraci u tami cuju se sve vise
misli lete
ponekad se sjete
da pogledom se prati tise
Pomutnja u glavi
pogledi u stravi
pucanj kroz tijelo
tako brzo, a opet smjelo
oko hladno kao led zadnju kap ispustilo
covjek, nepoznat i slijep, zadnju recenicu izustio
"dumina, pivo, je sve sto sam trebao.
nije mi krivo sto sam svima zivot sjebao
koraci u tami bili su moji."
znam da me mrzite, to jos uvjek stoji.
i tada je sve jadno bilo kao i njegov zivot cijeli,
gledali su ga ispod oka, sprdali, iako nisu smjeli.
koraci u tami vjecno ce vas pratiti, a tko zna mozda ce i on svratiti......

Barbara, 29.2.2008.

posljednja doza..droga mi kola venama.
bojim se same sebe, plaše me svakodnevne sjene.

zlo sa svojim ciljem tece mojim venama, u plamenu
se sve bilježnice kojima sam se tješila.
pisala sam pjesme, davno se smješila.

mrzila sam samu sebe cijeloga života.
jos uvijek neznam i nikada saznati necu
sto znaci rijec divota...

ne gledajte me tako, nemate pojma kako boli.
na ranama imam i dovoljno soli.

pisem zadnje rijeci, droga me obuzima
gledam sjene, nitko nista ne poduzima.

pisem zadnje rijeci...nestaju u noci,
sve oko mene nestaje, zaklapaju se oci.

tesko je jesiti se suzama, droga ocima sjaj oduzima

zadnji trenutci, zivot odlazi u trenu,
pretvaras se u jos jednu sjenu.

ruke tvoje su samo gole grane,
zao mi je zbog svega, ne pamti moje mane.

zivot, godine, ljubav, sve je u vodu palo,
a na poslijetku je i moje srce stalo....


Barbara, 11.11.2007.